Preminuo poeta iz Niša Miroslav Mitković Nam


NIŠ – Moje lice se nalazi na svakoj nevidljivoj poternici/ moje ime je na svakom nevidljivom spisku/ izuzetih od lovostaja/ ja sam analogni virus digitalnog sveta budućnosti/ svrstan u bazu pod “statistička greška”/ podrivač globalnog sistema vrednosti/ najveće zlo XXI i svih ostalih vekova/ državni neprijatelj broj jedan/ ja iznosim konačna pitanja/ ja sam pesnik.

Ovako je pjevao Miroslav Mitković Nam, “pesnik iz Niš”, kako sam ga odmila zvao. Kažem “pjevao”, u prošlom vremenu, i sam ne vjerujem svojim riječima, ali to su činjenice. Mitković je koncem prošle sedmice, u 62. godini, preminuo od posljedica zaraze virusom korona. Bio je prototip pjesnika 21. i, kako sam kaže, svih ostalih vijekova. Ovdje nakratko treba zastati i postaviti pitanje: Ko su pjesnici danas? Prije pojave džeza, rokenrola, Holivuda i kompletne popularne kulture, riječ pjesnika značila je nešto u društvu. Ona, dakako, znači i danas, ali pjesnik danas ne pjeva iz iste pozicije iz koje su pjevali Bajron ili Puškin. Pjesnici prošlih vijekova bili su oličenje popularne kulture. No, kakva je situacija danas? Jedna jevrejska poslovica kaže: “Dabogda bio bogat i nepoznat.” Ova mudrost i te kako se može odnositi na pjesnike. Pjesnici su danas bogati i nepoznati, naravno, ukoliko bogatstvom smatramo bogatstvo duha. Jednog takvog duhovnog bogataša upoznao sam prije deset godina u Sremskim Karlovcima.

Možda danas za Miroslava Mitkovića Nama ne bih ni znao da u vrijeme kada sam objavio svoju prvu knjigu on nije objavio “Amove”. Bila je to njegova četvrta knjiga poezije. Prije toga objavio je knjige “Kob”, “Gospođici”, “Jazz-rock”, a poslije zbirke “Amovi” i knjige “Šlogirano klatno” i “Druženje sa vekovima”.

U ovim knjigama Mitković je obuhvatio, kako to obično biva, širok spektar tema.

Njegovi najvredniji stihovi, po mom mišljenju, bili u oni u kojima demistifikuje ustaljene životne vrijednosti savremenog čovjeka i gdje zapravo ukazuje na njegovo otuđenje. Tako u jednoj pjesmi crnoj golubici poručuje da pozdravi Inke, Asteke i Maje i govori “da smo ih srećom istrijebili”, jer su svakako “krvavim obredima mogli stići do samouništenja”, a u drugoj konstatuje kako pijemo koka-kolu zero, pijemo jogurt zero, takve pušimo i cigarete, ali i vodimo ljubav sa “zero” emocija.

Svjetski poznati brendovi bili su poslastica njegove poezije, a njegovom cinizmu za savremene demokratije svijeta nije bilo kraja. Istinskim vrijednostima, sa druge strane, kako u poeziji tako u životu, široko je otvarao dušu. Družili smo se u Sremskim Karlovcima, Novom Sadu i Beogradu, a bio je i moj gost u Banjaluci.

Prije naše zajedničke večeri poezije u Narodnom pozorištu Republike Srpske, svratili smo na piće. Trojica lokalaca, među kojima sam bio i sam, naručila su nektar, a on je pokunjen tražio espreso. Nakon što je nama stiglo pivo, kazao je kako je kod njih u Nišu nektar sok, te da je naručio kafu misleći da mi pijemo sokiće. Odmah je i za sebe tražio pivo i ovu anegdotu godinama kasnije prepričavao sa radošću poredeći naziv banjalučkog piva sa nazivom pića starogrčkih bogova.

Inače, u Namovoj poeziji bilo je aluzija i na starogrčke mitove, ali i Hilandara i pravoslavlja. Putovao je mnogo i svoje zapise sa putovanja nije nazivao putopisima, nego putopjevima. Za sebe je izabrao slobodu, ali pjesnik nije vladar u Rimskom carstvu da se pomiri tek sa sopstvenom slobodom.

“U vreme sve većih mogućnosti osećamo da imamo sve manju slobodu. Opravdano sam počeo da sumnjam u tezu da je sloboda mogućnost izbora. Zamišljen nad ovom činjenicom, uputio sam vapaj, zadnje zvono na uzbunu, nadajući se da od ljudi nećemo postati ‘domaći ljudi’, kao što smo već učinili sa mnogim živim bićima. Ali domaće životinje (svinje, koze, ovce…) sve to služi uglavnom za klanje. Čemu li može poslužiti ovako pripitomljen čovek? Možda za rezervne delove”, riječi su Miroslava Mitkovića Nama.

Njegova sahrana biće obavljena sutra, u 14 časova, na Novom groblju u Nišu, a u vrijeme izolacije i vanrednog stanja za one koji nisu u mogućnosti da prisustvuju sahrani ostali su tek Namovi stihovi: “Mene ne treba ubiti/ od mene treba praviti budalu/ a ne legendu/ moje pesme izvrnuti ruglu/ jer pesma je takva/ postaje moćni osvetnik/ tek nakon smrti pesnika.



Izvor


Pratite BijeljinaCaffe.info putem društvenih mreža Facebook i Instagram.